behind the smoke and glass
If I see u next to never, how can we say 4ever?
Uf, koliko puta sam čula da me on ne zaslužuje. Milijun. Svi to misle, osim moje najbolje prijateljice, i mene, koje smo ipak najbolje upućene u sve. Nisam ni ja bolja od njega, niti on bolji od mene. Mi smo se baš našli. Oboje pomalo egocentrični, nagli i temperamentni i u trenutku bijesa izgovorimo sve i svašta (a kasnije zažalimo), oboje beznadno zaljubljeni jedno u drugo, a to si priznajemo jedino kada se nađemo sami, i kada nas oboje romantika i osjećaji jednostavno..preplave. Oni tada preuzmu kontrolu, i sve bude puno jednostavnije i ljepše. Nažalost takvo nešto je rijetkost iz čistog razloga što se vidimo jako rijetko.
O, da. Kilometri nas jebu u zdrav mozak, a mi se nekako pokušavamo boriti protiv njih. Oboje svjesni da od toga neće biti ništa dok smo ovako udaljeni, a nimalo hrabri da raskrstimo sa prijateljstvom jednom zauvijek, o nama izbjegavamo razgovarati. I zato je i kod njega i kod mene vječno prisutno pitanje je li onoga drugoga još briga? Kada vodimo jedan od naših 2-satnih razgovora, toliko puta mi dođe da mu kažem da bih voljela da sve nije ovako kako je, i da samo želim da zna koliko mi je stalo. Ali..ne bi imalo smisla. Ponekad, kada me nazove prije spavanja i kada sam živi pekmez, počnem valjati neke gluposti, a on kao da svaki put to jedva dočeka, i samo počne pričati..
"Ne mogu ja čekat još 2 miseca dok te vidin. To mi je puno. Dođi prije na koji vikend."
"Ne mogu..doć ću za novu. Valjda."
"Nemoj ti meni valjda. Dolaziš i gotovo."
"To ti meni naređuješ, je l'?"
"Ne."
"Nego zapovijedaš?"
"E! A koliko ćeš stat? Setimanu-dvi-tri?"
"Ma je. 76. Ili najbolje bi bilo da se ja lipo priselin!"
"Pa i bi. Ionako ćeš doć živit odi kad-tad. A bi li ti mogla živit ode?"
"Ne znan baš.."
"Ma šta ne znaš?"
"Ma zezam te..normalno da bi, bez problema."
Ovo je samo jedan mali isječak koji mi se posebno urezao u sjećanje. Heh..u zadnjih 11 mjeseci mi zamišljamo kako bi bilo da smo bliže. Tj. on glasno razmišlja, a ja šutim, i ponekad kažem kako bi bilo "stvarno lijepo.."
Jednom mi je izgovorio nešto ružno, što me bilo uništilo. Od tada se držim malo hladnije. Znam da sam ga puno puta zbog toga povrijedila, ali.. Ne mogu nakon svega biti jednaka. Dakako da se ponekad slomijem i napišem mu nešto tako lijepo, da ujutro kada to pročitam, ne mogu doći sebi..JA sam napisala nešto tako..lijepo?! Pamtim kada sam bila u Sinju, i upoznala sam u jednoj večeri 5-6 dečkiju, došla kući u 3 sata osjećajući se tako loše, a jedina želja koju sam imala je on, uz mene. U tom trenutku je nastalo sljedeće:
"Otkada smo prvi put popričali, znala sam da si poseban. Ali ponekad je tako lijepo upoznati nove ljude jer shvatim koliko si iznad svih i da mi je s tobom najljepše."
Što mi je bilo tada? Ne znam. (Ne pijem pa alkohol odmah isključimo :) Znam samo da se inače od mene takvo nešto ne može baš očekivati.
U zadnje vrijeme znam biti tako bezobrazna prema njemu. Namjerno ga provociram, a on uvijek prijeđe preko svega i oprosti mi.
Kako da ga pustim da ode? Ne mogu. Ne može ni on mene. Poznaje me bolje od svih, uključujući i mene samu. Zna svaku moju tajnu, slabost, i odmah shvati kada nešto nije u redu sa mnom. I obrnuto. Znam da, iako smo se ranije taj dan opasno zakačili oko nečega, uvijek, kada mi je teško, mogu doći tražiti pomoć kod njega. Bez problema će staviti na stranu i zaboraviti sve razlike i prepirke.
I onda na scenu nastupa ta njegova djevojka koja mu znači..ne znam što. O njoj mi nikada ne priča, a kada ga ja nešto reda-radi upitam, odgovara kratko i brzo skrene na drugu temu. Željela bih doznati koja je njezina uloga i kolika je njezina važnost u njegovom životu. Samo kako..?
29.10.2006. u 20:50 - Speak up! [2] - Put it on paper - Link - ^
Enter the circus
Oh, čudna li sam ja biljka.
Stvarno. Zašto si ne nađem jednog dobrog i zgodnog tipa, budem s njim, izlazimo skupa, on se meni sviđa, ja njemu, šaljemo si slatke poručice i tako to. Znate kako to već ide. Al ne.. Jbt, soliram od tko zna koje godine. Jbt once again, jer sam se stručno zeznula još tamo u 15., i nisam poslušala K* koji mi je pametno rekao:
"Nemoj se zaljubit, izbjegavaj ljude za koje primjetiš da se možeš vezat, u ovim godinama ti to ne treba.“
Uključujući i ove godine u kojima trenutno jesam. Jer to mi stvarno ne treba ni sada kad sam malo postarila. Ali moja osnovna karakteristika onda je bila ta da sam tvrdoglava kao magarica i uvijek sam mislila da sve znam. To se ni sada, dvije godine nakon, nije promijenilo. Samo sam još tvrdoglavija i pametnija. Haha. Oke bi bilo da sam zaljubljena u dečka koji živi 20 minuta pješke (ili autobusom, ajde) od mene, i da je i on zaljubljen u mene kao ja u njega i da smo par koji je toliko zateleban da svim onima koji nisu naše sreće dižemo živce, nego, u stvarnom životu, sve ovdje navedeno-je obrnuto. Još pridodajmo i činjenicu da on ima curu. Vjerovali mi ili ne, meni je čak i drago, ako je on sretan. (Mada u ovo potonje i nisam baš uvjerena.) Samo da ih ja ne moram gledati. To bi me, bez sumnje, ubilo. (emotivno) Gorim od zavisti kada vidim mladi zaljubljeni par koji ni ne poznajem, mogu zamisliti što bi bilo kada bih vidjela svoju ljubav kako se ljubaka sa svojom djevojkom. Nije da curu ne mogu podnijeti i da govorim kako je ovakva i onakva, dapače. Iz priča koje sam čula od neutralnih ljudi, cura mi je simpatična, a fizički je jako lijepa. Iako ima čudan styling. Dakako da mi nije svejedno što je s njom, ali nije da svaku večer prije spavanja molim Boga da oni prekinu. (Ali se nadam da će do Nove to biti gotovo jer očito ćemo je dočekati zajedno. On i ja. Sigurno. Bez nje. I hope.)
Inače, moja ljubav i ja imamo jednu podužu povijest iza sebe, i naš odnos je prošao i preživio (kroz) sve i svašta. (Valja napomenuti da nikada nismo bili skupa.)
I onda dođe moja prijateljica koja uvijek ima nekog dečka ili prijatelja s povlasticama,, i kaže mi:
"Mene živcira šta si ti uvik sama i ne želiš nikoga!! Daj možeš bit sa toliko dobrih likova, a ti to sve škartavaš! Nisi mi jasna.“
"Ma ne triba meni niko, samoj mi je najbolje!“
"Ti si bolesnica..“
Ali ozbiljno vam kažem. Trenutno tako i je. Nastranu činjenica da bih bila najsretnija da imam nekoga, ali kada mi se nitko ne sviđa?! Ne mogu zamisliti da me grli i ljubi netko za koga ne osjećam ništa,, ili mi se samo površno sviđa. Dakako, gospodin zauzeti nastranu, ali njega sam prekrižila i uopće ga ne računam u potencijalne partnere. (ke glupi izraz,e.)
Dobro, imamo još jednog kandidata koji mi je jako, jako, jaaaaako napet, ali taj na sebi ima veto, tako da i on otpada. On je najbolji prijatelj od moje ljubavi i živi 20 minuta pješke od mene. A ja, tako grozna kako jesam, upravo zato što mi je zabranjen, pronalazim ga još zanimljivijim.
Ovim započinjem moj blog. Drugi po redu. Na drugoj adresi. Daleko od svih koji me poznaju.
22.10.2006. u 13:31 - Speak up! [3] - Put it on paper - Link - ^
